Između utopijskih mogućnosti i distopijskih upozorenja

U posljednje dvije godine bilo je dovoljno motiva za mnogobrojne naslove publicistike na temu utopije i distopije. Završetak pandemije COVID-19 i strogih mjera koje su tijekom nje korištene, golem zaokret država u autoritarnost, uključujući i velike sile, izrazit povratak realpolitici umjesto multilateralnih međunarodnih odnosa, kao i propitivanje prošlosti kroz razne inačice radikalnih pokreta od ekstremne ljevice do krajnje desnice, odrazili su se u znanstvenoj i publicističkoj literaturi u Hrvatskoj i svijetu.

Utopija izvire iz prošlosti

Primjetno je izučavanje utopijskih ideja u prošlosti koja imaju svojih odjeka u sadašnjosti. Ellen Wayland-Smith je objavila knjigu Oneida: od utopije slobodne ljubavi do dobro posloženog stola (Oneida: From Free Love Utopia to the Well-Set Table) u kojoj istražuje povijest zajednice Oneida, utopijskog društva u Sjedinjenim Američkim Državama. Ova povijesna studija prati evoluciju zajednice od njezinih početaka kao utopijskog eksperimenta iz 19. stoljeća u sjevernom New Yorku do transformacije u uspješnu tvrtku za pribor za jelo. Knjiga istražuje radikalne društvene prakse zajednice, uključujući život u zajednici i kompleksni brak, te reflektira napetost između idealističkih težnji i praktičnih stvarnosti unutar utopijskih zajednica.

Zora svega – nova povijest čovječanstva Davida Graebera i Davida Wengrowa iznimno je zanimljiva knjiga koja iznova sagledava početke ljudskih društava. Ovo djelo, koje je u prijevodu na hrvatski Katarine i Ivana Otta 2023. izdala Školska knjiga, propituje tradicionalne arheološke i povijesne ideje o rastu civilizacija, ali također daje neobične utopijske mogućnosti razvoja društava u dalekoj prošlosti. Dva antropologa istražuju različita društva kroz vrijeme i prostor, argumentirajući za inkluzivnije i maštovitije razumijevanje društvenog razvoja ljudi. Proučavajući našu prošlost, autori sugeriraju alternativne modele za organiziranje društava koji se razlikuju od tradicionalnih hijerarhijskih struktura.

Chris Jennings u knjizi Raj sada: priča o američkoj utopiji (Paradise Now: The Story of American Utopianism) dao je pregled raznih utopijskih pokreta u američkoj povijesti i njihovom utjecaju na to društvo. Jennings istražuje zajednice poput Shakersa, Fourierista i hipijevskih komuna 1960-ih, analizirajući njihove težnje za društvenom promjenom i izazove s kojima su se suočavali. Autor razmatra kako su ove utopijske vizije utjecale na američku kulturu i politiku, ostavljajući nasljeđe koje i danas odjekuje.

Gubitak povjerenja u znanost

Daleko više propituju se distopijske teme, u kojima prednjači bojazan znanstvenih istraživanja i njihove posljedice po cjelokupno čovječanstvo. Claire Craig naslovom svoje knjige Kako vlade slušaju znanstvenike (How Does Government Listen to Scientists?) pita se o obliku odnosa znanosti i vlade, što je uvid u ključnu sastavnicu mnogih distopijskih narativa. Ova knjiga istražuje kompleksan odnos između znanstvenog stručnog znanja i političkog donošenja odluka. Analizira studije slučaja gdje je znanstveni savjet utjecao na ishode politike, kao i slučajeve u kojima su politički interesi prevalili znanstveni konsenzus. Autorica osvjetljava kako interakcija između znanosti i vlasti oblikuje javnu politiku i utječe na društvene rezultate.

Fredric Jameson napisao je teorijski okvir utopijskih i distopijskih tema u znanstvenoj fantastici i njihovih posljedica za budućnost u knjizi Arheologije budućnosti: čežnja zvana utopija i ostala znanstvena fantastika (Archaeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions). Autor analizira djela autora poput Ursule K. Le Guin, Philipa K. Dicka i Kima Stanleyja Robinsona, istražujući kako njihovi tekstovi zamišljaju alternativne budućnosti i kritiziraju suvremeno društvo. Jameson tvrdi da utopijske vizije u znanstvenoj fantastici služe i kao spekulativni eksperimenti misli i ideološke kritike.

Iako se ne radi o publicistici, Kim Stanley Robinson u knjizi Ministarstvo za budućnost (The Ministry for the Future) priču temelji na znanstvenim istraživanjima i daje dubokoumne ideje o promjeni klime u budućoj društvenoj organizaciji koja počiva na spoju utopijskih i distopijskih sastavnica. Smještena u blisku budućnost pogođenu klimatskim promjenama, knjiga zamišlja globalni odgovor na krizu kroz uspostavu međunarodne organizacije posvećene upravljanju okolišem. Kim Stanley Robinson spaja rigorozna znanstvena istraživanja sa spekulativnom fikcijom, prezentirajući priču koja oscilira između distopijskih upozorenja i utopijskih mogućnosti. Roman istražuje teme političkog aktivizma, ekološke otpornosti i etičke odgovornosti čovječanstva u oblikovanju budućnosti na planetu koji se brzo mijenja.

Fasciniranost katastrofama

Katastrofe su vodeći motiv distopijskih knjiga, ali i mnogih serijala koji se pojavljuju na mrežnim servisima gotovo kao na industrijskoj traci. Najnovije svjedočanstvo o černobilskoj katastrofi Černobilska molitva (kronika budućnosti) distopijsko je djelo Svetlane Aleksijevič u kojem se propituju posljedice tehnoloških kvarova i pogreške vlade. Autorica bilježi glasove preživjelih, vatrogasaca i evakuiranih, nudeći potresnu priču o ljudskom stradanju, otpornosti i birokratskom neuspjehu. Knjiga služi kao moćan svjedok razornih posljedica tehnološke hibridnosti i vladine tajnovitosti.

Posljedice pandemije bolesti COVID-19 svakako su oblik distopije. Iako nije bilo distopijskog pristupa među hrvatskim piscima, dvije znanstvene knjige domaći su prilog ovoj temi. The New York Times i pandemija COVID-19 – Kritička analiza diskursa Nataše Stojan i Sonje Novak Mijić analizira različite učinke pandemije na temelju korpusa članaka američkih dnevnih novina The New York Times koji izvješćuju o svjetskoj zdravstvenoj krizi 2020. i 2021. godine, a što sa sobom nosi prizvuk distopijske stvarnosti. Anita Vulić-Prtorić, Matea Bodrožić Selak i Paola Sturnela pripremile su vrlo važnu knjigu Pandemija i ja: psihološki aspekti krize izazvane pandemijom bolesti COVID-19 koja analizira distopijske elemente u kolektivnoj psihologiji.

I povijesni katastrofalni događaji govore mnogo o sadašnjosti. Victoria De Grazia u knjizi Perfektni fašist: priča o ljubavi, moći i moralnosti u Mussolinijevoj Italiji (The Perfect Fascist: A Story of Love, Power, and Morality in Mussolini’s Italy) istražuje rast fašizma kao političke distopije kroz osobne i povijesne narative. Knjiga prikazuje društvo u kojem su autoritarnost, nacionalizam i propaganda oblikovali javni život i potiskivali neslaganje. Fokusirajući se na individualna iskustva unutar ovog političkog distopijskog svijeta, autorica istražuje moralne kompleksnosti suradnje, otpora i preživljavanja.

Političke distopije

Utjecaj novih društvenih pokreta, poput pogubne ideologije buđenja (woke), otvara neka pitanja na koja čovječanstvo traži odgovore. Među njima ima autora koje valja čitati, kao i onih koji su izlišni. U tom smislu, tri su djela iznimno zanimljiva. Distopijski pogled na društvene i rasne predrasude daje Claudia Rankine u knjizi Građanin: američka lirika (Citizen: An American Lyric), gdje se propituju suvremeni izazovi rase i identiteta u Americi. Rankine spaja poeziju, prozu i vizualnu umjetnost kako bi se suočila s pitanjima rase i identiteta u suvremenoj Americi. Knjiga istražuje sveprisutni utjecaj rasizma na svakodnevni život, od mikroagresije u interpersonalnim interakcijama do sustavne nepravde u širem društvu. Istovremeno lirično i oštro pismo Claudije Rankine nudi dirljivu kritiku rasne nejednakosti i potiče čitatelje da se suoče s neugodnim istinama o privilegijima i predrasudama.

Zadarski anglist Mario Vrbančić pita se kakvo će biti 21. stoljeće u knjizi Što nakon distopije? izdanoj ove godine. Naziva ga stoljećem distopije koje, za razliku od prethodnog stoljeća, nema više nade u bolju budućnost društvenih uređenja. Osobito se to odnosi na opće dobro, koje je bilo okosnica mnogih utopijskih ideja, ali sada sve više jača bojazan od krajnjeg totalitarizma.

Miranda Levanat-Peričić ove je godine u zborniku Ekokritika. Između prirode i kulture (izd. Sveučilište u Zadru, ur. Goran Đurđević, Miranda Levanat-Peričić i Suzana Marjanić) objavila znanstveni rad naslova Povratak u povijest hrvatske budućnosti – utopija, ekotopija, distopija? u kojemu nastoji ocrtati obrise tipologije pisanja povijesti u suvremenim hrvatskim romanima usmjerenima na moguću (distopijsku) budućnost. U dvama tipovima distopijskog prikaza povijesti, antimodernističkoj distopiji i distopijskoj menipeji, Levanat-Peričić utvrđuje i razliku između dvaju različitih tipova društvenog angažmana – prvomu je cilj afirmiranje tradicionalnih vrijednosti i svjetonazorskih polazišta, a drugi radikalno raskida s tradicionalnim i kanonskim vrijednostima.

Distopija je znatno više prisutna u suvremenoj publicistici, što svjedoči o krajnjoj krizi kritičkog promišljanja, ali i prevlasti društva straha pojačanog raznim autoritarnostima i idejama krajnje ljevice i desnice.